U životu svakoga od nas dogode se trenuci kada ruža iz nekog razloga uvene, a glazba nas više ne uzbuđuje.
U životu svakoga od nas dogode se trenuci kada iz nekog razloga ruža uvene, a glazba nas više ne uzbuđuje ili dobra, nježna duša osobe koja živi rame uz rame s nama više ne može omekšati naše srce.
Promjene raspoloženja prirodne su poput prijelaza iz svjetla u sjenu kada oblaci nalete na sunce i zatim se raziđu.
No, to postaje oblik mučenja kada vjerujemo da nam je ruža prestala ugoditi svojim bojama, glazba više ne može uzbuđivati ili, što je najgore, kada zaključimo da osoba s kojom smo bliski nije duža nam se čini ili ljubaznom ili nježnom.
Istina, gora od toga da uopće ništa ne vidimo može biti samo situacija u kojoj nismo dotaknuti onim što vidimo. Naravno, stvari i ljudi se mijenjaju, ali ipak, nikada nećemo moći prepoznati stvarnost promjene ili gubitka ako ne prepoznamo i prihvatimo svoju nesposobnost da osjetimo ono što vidimo s vremena na vrijeme.
Često, emocionalne tragedije života počinju onog trenutka kada promijenimo svoje živote — promijenimo partnera, promijenimo religiju, promijenimo posao, kako bismo povratili osjećaj unutarnjeg smisla koji leži u nama uspavan.
Sjećam se čovjeka koji je sagradio kuću na hridi uz more da ga ponekad zavije magla, ali magla je stajala cijeli mjesec. Čovjek je prokleo mjesto i preselio se, ali tjedan dana nakon što je otišao, magla se digla.
Zbog naše ljudske prirode, magla se ponekad skupi oko srca svakoga od nas, a često i sam život ovisi o tihoj hrabrosti da dočekamo dan kada se magla raziđe.